U okviru redovnog programa Tribina „Riječ” Udruženja književnika Crne Gore organizovala je pjesničko veče pod naslovom „Vječna zublja vječne pomrčine, nit dogori niti svjetlost gubi...”, koje je održano u Plavoj sali Srpske kuće u Podgorici.
O odnosu pjesnik i sloboda, intelektualac i sloboda, angažovana poezija i patriotizam danas, o moći i nemoći pjesnika u teškom vremenu, o nepokorenom jeziku i istrajnoj riječi, o pjesničkoj žudnji za svjetlošću i trajnom osloncu u djelu Lovćenskog Tajnovidca, govorili su pjesnici Miljan Nikolić i Milica Kralj, urednica Tribine.
– Ma kako god se njom rukovodili, u tom svijetu igara, ratova i hljeba, ma koliko se zaricali njom, da ćemo je prije ili kasnije negdje u svom osvrtanju na prošlost, i projektovanju budćeg, pronaći i steći, sloboda uvijek proističe iz nutrine sadašnjeg vremena, iz svog odsustva u spoljašnjem svijetu, iz pokore i ropstva. Prikrivena zri, u neimaštini, budi se iz nedostatka sveg što u konfekcijskom svijetu uljuljkuje svijest, umrtvljuje um, njen poklič kreće iz stuporoznog stanja, iz odsustva mogućnosti izbora, iz besmisla naraslog do ispunjenja bića vatrom svih njegovih htijenja, da se iskali u svom vijeku, izrekne svoj glas i sjev, da se vaspostavi u bezmjerju iz klonulosti svijesti, do ukupnosti sebe - mišljenja je pjesnik Miljan Nikolić.
Sloboda je, smatra on, odjek prve kazane riječi čiji otisak se još čita iznutra.
– Slobodu je nemoguće isplatiti, jer ukus gvožđa kojim bjesmo okovani ustrajava da nas pokorava i truje, i tako ostaje upisan u genom, da opominje pokoljenja, da se po njemu raspoznaju, kao ti što su se svog ropskog puta do samoiskupljenja odrekli da bi drugačije, prečicom do smisla, kupujući ostatke tuđe sreće, sebe negdje i nekako stekli.
Sloboda nikad sama se ne događa. Ne pada gotova u udio nikom - smatra Nikolić.
Pjesnikinja Milica Kralj istakla je da je ova tema najprikladinija u svjetlu novonastalih društvenih promjena u Crnoj Gori.
– Dvije nerazdjeljive kategorije o kojima je Njegoš pjevao jesu kategorija slobode i kategorija pjesničkog poslanja: „zvanije je svješteno poete; i tainstvena iskra besmrtnoga ognja...” Pjesnici su odvajkada pjevali ode slobodi; ode slobodnom, nesalomivom i nepokorenom duhu, i evo ta svesvjetska poezija – ta njegoševska besmrtna iskra našeg podneblja obistinjuje i u ovim vremenima. Svakim svojim pitanjem i mogućim (pjesničkim) odgovorom ona je i zapitanost i sumnja i vječiti krst koji nam je suđen i na kome smo i kao pojedinci, a još više kako kolektiv višestruko razapinjani i raspeti i u ovom zlodobu. Pod trajnim sudbinskim znakom najživljeg i najaktuelnijeg pjesnika i vladike, Tajnovidca Lovćenskog i pjesnici sljedbenici objedinili su univerzalnu pjesničku energiju i istovremeno omogućili stvaranje integralnog kulturnog prostora pod nebesnim znakom mudraca Njegoša - smatra Kralj.
Dodaje da svaka sentenca njegovog djela istovremeno jeste i najtačnija oznaka stanja i vremena u kom „koleba se duša u tijelu”.
– Otuda je i sav Njegoš postao kolektivna svojina naroda, najbliži i najprisniji rod, neko naš ko je kompleksnost duhovnog narodnog iskustva uobličio i prenio u više sfere. U poeziju - zaključuje, između ostalog, pjesnikinja Milica Kralj. A.Ć.

---

Hristova čestica
U više nego interesantnom razgovoru na ovu temu govorili su i predsjednik UKCG Novica Đurić, Bobo Denda, prof. dr Dragan Koprivica i Nikola Nenezić Čudesni.
– Razumijem da je Njegoš slobodu shvatio kao Hristovu česticu, česticu života koja je neugasiva i za koju se tako čvrsto i postojano vežemo kroz sva vremena - pojasnio je, između ostalog, književnik Novica Đurić u svom obraćanju.